Franjo Schneider (29. ožujka 1903. Končanica kraj Daruvara - 30. studenog 1966. Zagreb) već je u djetinjstvu očitovao zanimanje za oblikovanje drva. S trinaest godina odlazi na glazbalarski nauk Janošu Leonhardtu u Pečuh. Već 1918. tisak izvješćuje o njegovoj velikoj nadarenosti za gradnju violina. Školovanje završava usavršavanjem kod glasovitog Pala Pilata u Budimpešti. Godine 1925. vraća se u domovinu, a od 1928. nastanjuje se u Zagrebu, gdje očituje izvanredne organizacijske sposobnosti. Utemeljuje prvu i najveću tvornicu glazbala u tadašnjoj Jugoslaviji i zapošljava 35 namještenika. Listajući njegove kataloge ostajemo zadivljeni opsegom, razinom i raznovrsnošću ponude. Prema dr. K. Dočkalu, Schneider je do 1940. izradio oko 45 violina. U gradnji se držao najprije Magginija i Guarnerija, a zatim je oponašao razne modele A. Stradivarija. Izlagao je u Gyoru, Firenci, Parizu, Londonu i Berlinu.

Antonio Janigro, Franjo Schneider i Rudolf Matz

Dana 5. kolovoza 1945. piše dirljivo pismo Ministarstvu prosvjete, ali ne iz svog stana u Nikolićevoj 10, nego iz zatvora u Popovači. U njemu na 14 stranica predlaže da svim svojim umnim i tjelesnim sposobnostima organizira proizvodnju glazbala i svega što prati tu djelatnost. Neuslišan i lišen sve svoje imovine, prisiljen je početi opet od početka. Otvara atelier i posvećuje se gradnji, popravcima i restauraciji glazbala. Na svjedodžbi koju su potpisali Antonio Janigro, Vaclav Huml, Fran Lhotka, Rudolf Matz i Stjepan Šulek čitamo: "Pred komisijom sastavljanom od niže navedenih stručnjaka violinista i violinskih pedagoga FNRJ ispitane su u koncertnoj dvorani HGZ dvije nove violine izrađene od našeg majstora Franje Šnajdera iz Zagreba. Nakon temeljitog i svestranog stručnog ispitivanja utvrđuje se: Ispitane violine po ljepoti i pedantno čistom stilskom radu, te po snazi, mekoći i nosivosti zvuka mogu se usporediti samo s radovima najvećih do sada postojećih majstora... te kao takav spada u danas među mali broj najboljih što postoje na svijetu. U Zagrebu, 5. prosinca 1950."

Naprava za mjerenje elastičnosti glasnjače violine

Dvije godine potom u novoj svjedodžbi čitamo: "...po njemu utvrđen nov način ustanovljavanja odnosa mjera glasnjače u svrhu oplemenjivanja zvuka s vlastito konstruiranim aparatima imade epohalan značaj..."

Kasnija suradnja s proslavljenim violinistom Z. Balokovićem vrhunac je njegove uspješne djelatnosti graditelja i restauratora gudačkih glazbala. Dana 5. listopada 1961. Baloković piše Schneideru: "Vaše druge gusle koje sam od vas kupio ove godine predstavljaju - ne samo po mome mnijenju - nego i po jednoglasnom mnijenju svih guslača koji imadoše priliku diviti se njihovoj ljepoti, divoti izradbe te jedinstvenoj kvaliteti tona - još jedno vaše sjajno stvaralačko postignuće za koje vam iz sveg srca čestitam..."

Središnje mjesto u Schneiderovu opusu zauzima aparatura koju je sam konstruirao: naprava za mjerenje elastičnosti rezonantnih ploha. Postoji u tri veličine: za violinu, violu i violončelo. Ona je jedinstven pokušaj unošenja znanstvene metode u umjetničku djelatnost. Na glasnjači skinutoj s glazbala i opterećenoj utezima na karakterističnim se mjestima mjeri provjes, i to precizno, na stotinku milimetra. Dugotrajnim sustavnim mjerenjima i uspoređivanjem dobivenih podataka ustanovljen je efikasan sustav korekcije kako bas-gredice tako i same glasnjače. Spoj nadarenosti, strpljivosti i marljivosti urodio je rezultatima jedinstvenim u povjesti gradnje i popravljanja glazbala. No kako nije imao učenika, Schneider je svoje spoznaje, svoju tajnu odnio sa sobom u grob.

Radni stol s alatom Franje Schneidera

Schneiderov graditeljski opus procjenjuje se na šezdesetak violina, manje od deset viola i nijedan violončelo.

Radnu sobu Franje Schneidera preskromno bi bilo nazvati radionicom, jer je to uistinu bio pravi atelier. Čista i uredna prostorija više je nalikovala muzeju nego radionici. U tom smislu osobito su se doimale brojne fotografije na zidovima, s posvetama velikih umjetnika: Davida i Igora Oistrakha, Leonida Kogana, Henryka Szeringa, Ruggiera Riccija, Zlatka Balokovića, Antonija Janigra.

Interijer s bogatom stručnom literaturom

Zbirka "Majstorska radionica za restauraciju i gradnju gudačkih instrumenata pok. Franje Schneidera" nastala je 1983. donacijom Schneiderove kćeri Erne Schneider Nikolić gradu Zagrebu. Prema Zaključku Skupštine grada predana je na čuvanje i upravljanje Školi primjenjenih umjetnosti gdje se i danas nalazi, a 1994. Glazbenim školama Zagreba. Nakon rasformiranja te zajednice, Zbirkom od 1996.g. upravlja Glazbena škola Pavla Markovca.

U prostoru u kojem je zbirka smještena, otpočetka se održava praktična nastava gradnje i restauracije gudačkih i trzalačkih glazbala za učenike glazbenih škola. Nastavu su u svoje vrijeme vodili prof. Slavko Domitrović i dr. Alojzije Seder, a danas u radionici djeluje i podučava vrsni graditelj Darko Stipešević.